Mistična povijest

Utvrde kao centri srednjovjekovne moći bile su sijelo feudalnog gospodara iz kojeg su se kontrolirali putovi, nadziralo stanovništvo i život u okolici.

Pri njihovoj izgradnji najvažnije su bile čvrstoća i otpornost utvrde (zidina, branič kula, ulaznih kula…), a tek onda udobnost. Utvrda je trebala poslužiti kaozaklon i obrana od nepoželjnih osvajača koji su u to vrijeme koristili uglavnom našiljene kolce, lukove i strijele, katapulte, pomične tornjeve te ovnove.

Utvrde po Moslavačkoj gori, koja se kroz povijest bilježila različitim imenima,nastaju već u 13. stoljeću, kada su uglavnom i zabilježene u povijesnim vrelima. Međutim, prema današnjim ostacima evidentno je da je na ovom područjubilo više utvrda nego što je zabilježeno u izvorima. Utvrde nastaju uglavnom na višim vrhovima Moslavačke gore i na obroncima, ali postojao je sigurno i močvarni tip uz rub Lonjskog polja, zaštićen vodenim tokovima (npr. Plovdin).

Sačuvane su uglavnom samo one izgrađene na višim vrhovima Moslavačke gore, tj. Na nedostupnijim područjima usred šume. U srednjem su vijeku u moslavačkim šumama najčešće rasli grab, bukva, hrast, brijest, klen, javor, jasen i joha. Osim specifičnih vrsta drva za ogrjev izvori bilježe i lipe te razne voćke poput oraha, kruške, jabuke, trešnje, lješnjaka, neke vrste oskoruša te plodonosne grmove. Isto je tako moslavačko srednjovjekovlje obilovalo vinogradima koji su i danas odlika moslavačkih bregova.

Cijelo je područje Moslavačke gore bilo u srednjem vijeku odlično prometno povezano. Sva moslavačka naselja i utvrde te crkve i samostani povezivali su putovi. Glavni prometni pravci obično su išli preko Garićgrada. Do Garića se dolazilo iz smjera Čazme te se dalje išlo prema Moslavini (današnja Popovača),

Sisku, Ivaniću i Zagrebu. Također su iz Garića vodile ceste prema pavlinskom samostanu Blažene Djevice Marije i srednjovjekovnoj Gračenici (šire područje današnje Ciglenice), a postojao je i prometni pravac koji je išao prema Garešnici i dalje u Slavoniju. Poneke legende kazuju da su moslavačke utvrde bile povezane i podzemnim tunelima, što je na povjesničarima, a nadasve arheolozima da dokazuju ili opovrgavaju. Mnogobrojne su plemićke obitelji stolovale u moslavačkim srednjovjekovnim utvrdama, a najpoznatije su vjerojatno Moslavački, Čupori Moslavački, Babonići te, nakon 1493.) Erdődy. Svoj su doprinos moslavačkoj povijesti dali i zagrebački biskupi, koji još tijekom druge polovice 13. stoljeća uz Garićgrad dobivaju i ogromne posjede na prostoru Moslavačke gore.

Život na moslavačkim srednjovjekovnim utvrdama bujao je do sredine 16. stoljeća kada ih osvajaju Turci Osmanlije. Pretpostavlja se da im moslavačke utvrde uglavnom nisu bile strateški bitne pa svoje posade drže samo u Moslavinagradu (do 1591.) i Jelengradu (do oko 1592.). Nakon toga jedini stanovnici moslavačkih utvrda su šumske životinje te poneki hajduk, tat i razbojnik. Život moslavačkih srednjovjekovnih utvrda trebala bi rasvijetliti osim povijesnih vrela, arheološka istraživanja. Ona su djelomično provedena šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, ali samo na Garićgradu i Moslavinagradu. Nakon četrdesetogodišnje pauze nastavljena su istraživanja Garića, a 2009. godine su započela istraživanja Jelengrada, Bršljanca i Košutgrada. Dosadašnja istraživanja pokazala su da su osim srednjovjekovnih prisutni i ostaci iz brončanog doba, što svjedoči o stalnoj naseljenosti ovih lokaliteta, kao i o njihovoj atraktivnosti.